Najnovija istraživanja (koja!?) pokazuju da se u modernim kompanijama najveći deo potencijala i talenta zaposlenih ili ne prepoznaje, ili ignoriše. Ljudi imaju talente koje nikad nisu u potpunosti iskazali; rade na poslovima koje su davno „prerasli“ ili koji ne uključuju njihove najjače strane, a menadžerima nedostaje dosledan i valjan razlog zbog kojeg bi bili motivisani razmišljati o potencijalima njihovih zaposlenih. Sve to dovodi do situacije u kojoj organizacija raspolaže rezervoarom sposobnosti učenja kraj kojeg prolazi, a da ga se ne primeti.
Međutim, otkriti sposobnosti koje ljudi imaju tek je prvi korak. Prvi ključ uspeha leži u otkrivanju onog što bi mogli postati – što su sve sposobni naučiti i pružanje prilike da to i primene u radu. Priliku za razvoj treba pružiti svim zaposlenicima, jer mnogi od njih su sposobni „zakoračiti preko granica“.
Karijera je vlasništvo zaposlenih i stoga on preuzima veliki deo odgovornosti za vlastitu karijeru. Ne može čekati da organizacija sve učini umesto njega – mora i sam preduzimati ono što je potrebno da ostvari karijeru kakvu želi, pre svega biti spreman na:
Menadžment i HR pre svega moraju stvoriti uslove i otvoriti što više i što različitih mogućnosti kako bi zaposlenici mogli naći svoj put unutar organizacije
Pri tom je uloga HR:
Na menadžerima je odgovornost za:
Tri koraka upravljanja učinkom
Šta su ocenjivački centri
Tokom prošle decenije mnoge su organizacije shvatile da je razvoj kompetencija zaposlenih u skladu sa zahtevima okruženja
Prosečna kompanija koristi svega jednu trećinu potencijala koji svako jutro ulazi kroz njena vrata
Kako definisati profesionalni rast i razvoj zaposlenih